Stigli smo na dno

Svakog dana u svakom pogledu sve više nazadujemo.Ovom rečenicom se na odličan način može opisati količina disproporcionalnog razvoja našeg društva kroz vrijeme.Od države koja je prije skoro hiljadu godina jela zlatnim priborom,imala kralja i dvor,manastire i kulturne spomenike starije od danas vodeće svjetske sile,postali smo država koja ima jednu od najvećih stopa siromaštva.

Najtužnije je što to siromaštvo i nije toliko materijalno koliko je zapravo kulturno,ali ga ne manjka ni u ostalim sferama života.Kažu da se trulo drvo gleda u korjenu.Naše društvo bi u tom slučaju predstavljalo drvo koje je trulo i u korjenu i na vrhu.Ta 'bolest' je zahvatila svaku 'lisku' našeg 'stabla'.

Truljenje je dugotrajan proces,tako ni mi nismo bili biljka koja predstavlja izuzetak. No naše truljenje je podgrijavano od nas samih i mi za razliku od biljaka trulimo drugačije. Kroz televiziju (koja se maksimalno trudi da svu našu prljavštinu i sramotu iznese javno) i novine (koje rade isti ako ne i gori posao kao televizija) se sprovodi taj proces.

Posljedice su dalekosežne,i tek treba da ih osjetimo.No,kada ih osjetimo biće suviše kasno. Tada će pješčani 'sat' da 'istekne' i onda više nema nazad.Sveopšta društvena distorzija nametnula je neuravnotežen sistem vrijednosti koji nužno 'vuče' u živo blato,a kada tamo dospijemo.........

A(socijalni) slučajevi

'Kako vrijeme prolazi i starim shvatam koliko je lakše biti bliskiji sa životinjama nego sa ljudima',ne tako davno prije 3 decenije reče Gabrijel Garsija Markez.Ovom prilikom bi ga parafrazirao poučen lošim sinoćnjim iskustvom koje je samo jedno u nizu mnogih koje se desilo u prethodnom periodu,te koje se ponavlja,a to zabrinjava....

U lokalnom kafe-baru sam posmatrao ljude okolo sebe.Velika većina njih se 'bavila' svojim mobilnim telefonom i pratila 'notifikacije' na fejsbuku.Naročito me (svaki put i iznova) uspije iznenaditi populacija djevojaka koja uloži par sati vremena u spremanje za izlazak da bi u kafiću sjedila za stolom i bila 'ulogovana' na fejsbuku ?! Pitam se gdje je tu zabava i odakle volja za tako nešto ? Uostalom zar se isto nije moglo raditi i kod kuće ?!

Na moje zadovoljstvo za ovih ne puno godina koliko sam skupio životnog vijeka pamtim i drugačije vrijeme.Nekad djeca nisu razbijala glavu koliko skupocjeni uređaji imaju kakvih konfiguracija,nekad tinejdžerima izlazak u grad nije ličio na fotošuting,nisu se ljudi 'davili' nebitnim stvarima i zaista im je bilo ljepše.No tako je bilo nekad.Sada kako se povećava broj tehnološki načina za zabavu i materijalnih zadovoljstava toliko je veća i količina nezadovoljstva među ljudima.

Druženje koje je bilo usađeno u naš mentalitet više nas ne krasi kao zajednicu niti pojedinca,ili bar to ne radimo na prave načine.Beskorisno i uzalud trošenje vremena na društvenim mrežama je pojava karakteristična za većinu (svaka čast pojedincima). 

Da li postajemo robovi tehnologije ?

Prosječna građanska ovca

Najprije da razjasnim,u naslovu ne mislim na ovce koje se nalaze u posjedstvu građana nego na njih same (građane).Bez obzira da li će se ovce uvrijediti ili ne (i ako se uvrijede tužiti me putem svojih predstavnika za zaštitu njihovih prava) preuzimam rizik za naslov.

Kao inspiracija za ovaj tekst djelom mi je poslužila i sinoćnja 'utakmica',koja je doduše izuzev zadnjih 5 minuta bila sve osim fudbala.Pogledao sam isječak tako da ne mogu dati kvalitetnu ocjenu no sudeći prema broju šansi koje su 'isječene' iz utakmice to je bila velika patnja za oči.Uz to ako se kao začini dodaju prevelika količina tenzija i politika definitivno svaka sličnost sa fudbalom je samo slučajna.

No,da se vratim na temu.Iz te urođene albanske srbofobije opet sam se naveo razmišljanju o situaciji koja čini svakodnevnicu u mojoj sredini (u bližem i daljem smislu,i u Bijeljini a i Republici Srpskoj odnosno BiH).Komentari na internet portalima pokazuju svu bolest društva u kojem živim (ja s vama).Ne bih znao reći da li su bolniji oni od budućnosti ove naše zajednice (srednjoškolaca i ostatka mladograđanstva) ili njene sadašnjosti (zrelih lica).Nevjerovatni su mi bili komentari Bošnjaka o kamenovanju fudbalera reprezentacije Srbije iz kojih ushićenost izvire kao vrela voda iz gejzira.

Ti komentari me mahom vratiše u prošlost kada je reprezentacija BiH učestvovala na Svjetskom Prvenstvu koje se prošle godine igralo u Brazilu.Tada je radost među mladim sugrađanima mog grada bila poput one kada su mladi fudbaleri Srbije postali prvaci svijeta u sporednoj najvažnijoj stvari na 'vascjelom dunjaluku'.

Kako ? Zašto ? Otkud ? ..iskonska mržnja koja truje dušu.. Rat ?! Rat je samo izgovor za lične neuspjehe,koji su se poprilično namnožili nakon njegovog završetka.Bez obzira na lošu situaciju,na političare se gleda kao na Sunce koje nas zagrjeva svakog dana,i to od strane onih koji žive najlošim životom.Dok Bakir i Milorad svakim danom postaju sve bogatiji,proporcionalno se povećava i broj onih koji u svojim kućama nemaju hljeb za doručak,a ni brašno da isti naprave.Koga briga ? Najvažnije je biti na televiziji i 'braniti' nacionalne interese.A ako slučajno nastane šansa da se pokaže pravo svjetlo života ovog društva kao što je bio slučaj prošle godine odmah se 'udara' po vitalnim funkcijama RS.

Narode ti kukaj,nastavi se žaliti u tišini sam sebi,onako pred ogledalom... i kada dođe prilika da se pokuša napraviti promjena neka svaka jedinka ovog društva potrči prodati svoj glas za 20 do 30 konvertibilnih maraka,kako bi tu 'veliku i laku' zaradu trošila par dana,a zatim opet jutro poslije se probudila krmeljnih očiju i gladnog stomaka.

Oni kojima su puna usta naroda kojem pripadaju su u ratu ovako provodili dane baš kao na ovoj satiričnoj slici dok je narod bježao a zemlja gorila...

Apsurd imena - 'Socijalni ispit rok'

Ime asocira na naziv,naziv 'socijalni' ne asocira na skupoću.. Šta onda reći na to da ispitni rok s prefiksom 'socijalni' je najskuplji u toku školske godine ? 

Dovoljno je da samo otvorite vrata jednog od državnih fakulteta,oni će vas za rukave uvući u svoje prostorije,kako bi predstavili niz kvaliteta ustanove čiji su uposlenici. Prezentacija će ostaviti takav utisak na vas da bi rekli da se radi o fakultetima država s najvećim standardom u Evropi a ne o ustanovama u tranzicijom zahvaćenoj Bosni i Hercegovini. 

I sAm sam bio pod takvim utiskom prošle godine,odlučivši da upišem Pravni fakultet Univ. u Istočnom Sarajevu s odsjekom u Bijeljini (u kojoj inače živim).No,vremenom je utisak splasnuo kao loše ugrađen silikon.U toku prve godine studija periodično su se razni problemi pojavljivali uz sav trud da se oni ne primjete.Nije bilo teško uvidjeti niz propusta u svim odjelima fakulteta čiji sam student.Ipak,visina cijene njihovih usluga je obrnuto proporcionalna kvalitetu koji pružaju.

Kako ? Zašto ? Otkud ? Počnimo redom.Dakle kako socijalni ? Ne bih znao dati odgovor. Nijedno od pitanja koje sam sebi postavio ne mogu da odgovorim.Zašto socijalni rok košta najviše kada je oko nas na svakom koraku veliki broj socijalnih slučajeva ? Na fakultetima postoje veoma kvalitetni studenti,koji kroz rad žele istaći želju da se izbave iz loše materijalne situacije.Koga briga za njih ? Naravno nikog,jer ne dižu glas.

Kod nas je uspostavljen trend da se stvari odavno ne zovu pravim imenom.Pitam se da li će to proći ? Da li ćemo mi post(ratne) generacije doživjeti 'normalnu' situaciju (pod kojom ne podrazumjevam ni približno blagostanje koje su doživjeli naši roditelji) ili je ona fraza 'samo da se ne puca' ustanovljen sistem za one koji kradu da to rade pod paravanom od očiju javnosti dok se masa zadovoljava mizerijom ?

Ko sam JA i ZAŠTO ovo radim ?

Ja sam student pravnog fakulteta u pokušaju,ne samo zbog toga što pokušavam uspješno studirati nego i jer pokušavam naći smisao studiranja.Često se osvrnem oko sebe i ne vidim baš naročito svjetlu sliku i motiv da nastavim sa školom.Znate svi za onu priču kako svi u sebi imamo đavola i anđela,e ovdje se radi o sličnom.Samo što su sada u pitanju dvije iste strane različitih naziva - jedna je ulica druga je škola.

Ta prva strana je uzrok zašto moji vršnjaci i mlađi od mene često sebe odvode direkt u propast upoznajući se s porocima prije vremena (mada za poroke nikad nije vrijeme). Međutim ni ova strana čija je fasada obojena pričom o perspektivi i 'pravom' načinu života nije apsolutno ništa svjetlija,iako se tako želi prikazati.Često sam mjenjao mjesta življenja,pa sam imao priliku upoznati situacije u različitim mjestima.

Sve se svugdje svodi na onu 'ruka ruku mije'.Pa,tako neko ko je bio uzoran student grije stolicu u čekaonici na birou dok djeca 'uticajnih' na stisak ruke 'tate i druga' sjedu u fotelju s prosjekom tek nešto iznad šest.Živimo u vremenu gdje vlada velika količina dualizma i sve se svodi na ili dobro ili zlo,a tako nešto nikad nije poželjno i veoma često je dovodilo društvo u propast.No sami smo nezainteresovani da nešto promjenimo posjedujući nezavidnu količinu nesvjesti problema koje ima kolektiv.

Jedan od velikih problema koje bi istakao jeste televizija.Kao primjer bi naveo televiziju grada u kojem živim.Ona nastoji prikazati Bijeljinu kao grad pun potencijala i visokog standarda života,i taj šturi prikaz će zavarati onog ko ne djeli vazduh s građanima ovog centra Semberske regije.Ja već šest godina živim ovdje i svakog dana hodajući ulicama primjećujem sve veći broj ljudi na ivici egzistencije (a da pritom ovdje uopšte ne ubrajam pripadnike romske populacije).

Nasuprot njima imate ljude kojima težina novca u džepovima preti da dobiju bruh pa umjesto da im ispada po putu kupuje blještave automobile (da rasvjetljavaju puteve svojih rodnih sela pretpostavljam) ili grade višespratne kuće koje više podsjećaju na zamkove srednjevjekovnih vladara nego kuće za potrebe modernih ljudi 21og vijeka.

Zašto ovo radim ? Ja sam svjestan da ne mogu promjeniti ništa osim,sebe jer jedna lasta ne čini proljeće.No ne želim da budem njem,a jedini racionalan način da govorim je ovdje.